Ima mjesta koja obiđeš, oduševiš se, ali kad sjedneš opisati ih, shvatiš da ne znaš odakle početi. Hisarja (Хисаря), gradić u južnoj Bugarskoj, smješten četrdesetak kilometara od Plovdiva, ispod obronaka Sredne Gore, sa svega malo više od 6.000 stanovnika, nije prvo takvo: solidno očuvane masivne rimske zidine, gdjegdje visoke i do 11 metara, okružile ga sa svih strana, četiri kapije su još više, a na sve se uglavili ostaci čak 44 kule, čime se može pohvaliti rijetko koji antički grad.

Naselje u pravom smislu riječi nastaje nakon što su Rimljani 46. godine, zauzeli Trakiju, a „krivac“ za to su 22 mineralna izvora: Rimljani su, tako počesto izgleda, uz ratovanje i paradiranje, ponajviše uživali u banjanju, a ovdje su, dokazali su ljudi od pera, i zdravstveni tretmani provođeni upravo mineralnim vodama. Gradom ga je 293. godine proglasio car Dioklecijan, davši mu po sebi i novo ime – Dioklecijanopolis. Sigurno će biti onih što će zaključiti kako pretjerujem kad kažem da po očuvanosti fortifikacijskog sustava Hisarja spada među najbolje antičke gradove u Europi, a ja ću takvima samo napomenuti ono meni odavno dobro poznato: istok ima stotinu čuda, ali nema ono bez čega ne ide – marketinga.

Na sve su se nastavile druge, kasnije kulture, koje nisu zapostavile ništa od onog što su zatekle, pa – Hisarja će nam četiri dana biti baza za lunjanja širim plovdivskim područjem - s ulaza u pansion „Zornica“, smješten tik uz elitnu Vilu „Paris“, gledamo u svega koji metar udaljene antičke zidine, a s parkinga ispred pansiona i vile u 22 metra visoku munaru Hadži Muratove džamije (neki je nazivaju i po jednom od obnovitelja, izvjesnom Hadži Mehmedu), prvotno podignute 1464. godine.

Osmanlije su ovo područje zauzeli točno stotinu godina prije, ali je naselje opustjelo i uskoro zaraslo u šumu nakon iznenadne smrti Šihabedin-paše, beglerbega Rumelije kome ga je dao sultan Murat II. Novo naselje nastat će tek početkom 18. stoljeća, tada će biti obnovljena i džamija, ali će praktički sve tursko nestati u plamenu Rusko-turskog rata 1877. Ime će, međutim, ostati – Hisar na turskom znači ništa drugo do Tvrđava – a džamija, mala, dimenzija svega 12 x 6 metara, ponovno će niknuti iz pepela. Danas je skrivena iza vlastitog zida i – uzalud provirujemo svake večeri – dvorišne kapije koja je očito vječito zaključana.

M.J. | Bljesak.info / Zapadna porta

A rimske zidine – njima doista nema kraja! Duge su doslovno kilometrima, preciznije 2327 metara; dosad takvo što, a nisam ih vidio malo, ne vidjeh nigdje. Ima, naravno, mjesta na kojima su srušene kako bi se napravili prolazi, ali se, sve u svemu, još uvijek „momački“ drže. Ima i dijelova na kojima se više ne primjećuju crveni i bijeli redovi, sve je posivjelo, ali i onih koji kao da su jučer sazidani.

Od četiri porte najbolje sačuvana je glavna, zvana Kamilite, odnosno Deve, bez koje bi svaka razglednica ili reportaža bila besmislena. Dva natpisa na njoj, s kojih bi se možda doznao koji zanimljiv detalj, vrijeme je prilično izbrisalo, dok je onaj na također dobro očuvanoj Zapadnoj porti jasan, ali tek s podatkom na bugarskom i francuskom jeziku da su je štitile dvije četverokutne kule. Drugdje bi ovakva mjesta „zasuli“ svakojakim spomenicima, često i onim apstraktnim, ono da ledina nije prazna, a ovdje su bili pametniji pa za dvosatne šetnje oko cijelog zida naiđosmo samo na reljef Ivana Vazova ispod koga je ispisan stih „Domovino draga, kako si mi mila“. Dobar dio stvaralaštva najpoznatijeg bugarskog pjesnika vezan je upravo za Hisarju: ovdje je napisao svoj najpoznatiji roman „Nova zemlja“, kao i mnoge pjesme. Nije jedini, štoviše su i drugi mu kolege, primjerice Jordan Jovkov, Dora Gabe, Ljuben Dilov, Valeri Petrov… inspiraciju rado tražili među ovdašnjim zidinama.

Gotovo sve vrijedno stalo je između njih. Uz brojne vile u pješačkoj zoni uz park, od kojih su neke, nažalost, u poprilično lošem stanju, središnje mjesto zauzima rimska kolonada, podignuta 1960., također jedan od amblema gradića. U kolonadi je česma iz koje teče najpoznatija od ovdašnjih mineralnih voda, „Momina suza“, čiji su glavni kristali simbolično iscrtani na luku, dok je na svodu oslikano osam antičkih božanstava zdravlja: Yazo, Panacea, Telesphorus, Eskulap, Hygia, Epion, Mohaios i Podalerios. I da samo napomenem: moma iz naziva vrela je djevojka, nije nikakav Momo :) eno je desetak metara dalje, gola, s velikom pliticom iznad glave.

M.J. | Bljesak.info / Momin pladanj je ubio Hasan-bega

Elem, u tursko doba namjesnik u Hisarji bio je neki Hasan-beg, naopak i zlotvor. Glavna zanimacija bilo mu je, kaže narodna predaja, otimanje lijepih djevojaka za svoj harem, u čemu mu više osmanske vlasti nisu pravile nikakav problem. U nekom od obližnjih sela izrasla djevojka, prezgodna i prelijepa, zbog čega su je roditelji krili od neželjenih pogleda, ali je nisu uspjeli sakriti. Hasan-beg jednog dana sa svojom ordijom bane u selo i… U haremu ju je obasuo zlatom i srebrom, ali, kako kaže poznata sevdalinka, „od nameta nema selameta“, pa ga ljepotica nije ni pogledala. Kako bi je ponizio i pokušao natjerati na suradnju, sazove ugledne goste na ručak, a prkosnoj i neposlušnoj djevojci naredi da se svuče do gola i služi goste. Tako je i bilo: izašla je s ogromnim bakrenim pladnjem iznad glave, punim raznih jela, a kad je došla do bega, pustila je da teški pladanj padne pravo na njegovu glavu, poslavši ga pravo na ahiret. Ulema odmah odluči kazniti je smrću: svežu je golu za stup i nalože vatru. Ponosna moma nije spustila glavu, nije jauknula ni zastenjala, ali joj iz očiju kapnuše dvije bistre suze od kojih se začas stvori toplo vrelo. Svjetina se razbježa, a ljepotica potonu u vrelo. U međuvremenu je izronila u bronci i evo je, okupane vodom od vlastitih suza.

Kroz park se, pored također golog dječačića, o kome predaja ne kaže ništa, stiže do središta nekadašnjeg rimskog grada. Ruševina je, lošije ili bolje očuvanih, na sve strane, a „središte središta“ su terme. Sagrađene sredinom drugog, a proširene krajem istog stoljeća, predstavljale su i nimfej, svetilište posvećeno nimfama. Hipokaust, dabome, tri luka na glavnom ulazu, nekoliko kaldarija s više bazena, kao i tepidarij, a sve je bilo obloženo bijelim mramorom. Uostalom, dosta je da se kaže samo podatak da su terme pokrivale površinu od oko tri hektara, a i danas je vidljiv „put“ od izvora mineralne vode, preko akvadukta, bazena i preljeva pa do vodnih ispusta.

Stotinjak metara dalje su ostaci antičkog amfiteatra. Arena je sačuvana, tribine nisu. Zna se da je podignut pod konac 3. stoljeća, a osnovnoj namjeni, borbama gladijatora, služio je stotinjak godina, do 313., kada je, nakon prihvaćanja kršćanstva kao službene religije, pretvoren u cirkus. Nas će, pak, zavesti amfiteatar izvan zidina, u parku „Orfejev dol“, sagrađen po uzoru na antički. Gledamo i ne možemo vjerovati da je antički tako očuvan, a onda ipak shvaćamo da su se gradski oci baš-baš potrudili. Definitivnu potvrdu dobit ćemo naknadno – ljetna pozornica sa 1700 mjesta otvorena je 1960. godine.

M.J. | Bljesak.info / Pogled u rimske terme

Oko termi i ispod amfiteatra nalazi se nekoliko izvora, a jedan je ne samo ukroćen već i prostrano natkriven, i to opet po uzoru na antičke „nadstrešnice“. Pored njega nailazimo više puta, a nerijetko susrećemo ljude koji nose pune boce kisele vode što vrije iz zemljine utrobe. A zašto tu nailazimo više puta? Pored termi, amfiteatra i natkrivenog izvora vodi staza do izuzetno očuvane antičke grobnice.

Dosad je na području Diklecijanopolisa potvrđeno postojanje pet antičkih nekropola, odreda smještenih izvan utvrđenog dijela grada. Ostale četiri su davno urušene, a ova je, bit će, bila najdublje ispod zemlje i – na pustoj ledini, baš podaleko od zidina – najmanje na udaru kasnijih stanovnika. Po Bosni i Hercegovini ima nešto kasnoantičkih grobnica na svod, uglavnom zapuštenih i zaboravljenih i od ljudi i od struke, ali ovakve i ovolike nema. Sagrađena je u drugoj polovici 4. stoljeća, a slučajno je otkrivena 1957., prostrana toliko da, osim široke i visoke grobne komore, ima i podug nadsvođeni stubišni hodnik. Grobna odaja sastoji se od šest niša simetrično poredanih na sve četiri strane. Zidovi su ukrašeni motivima biljnih ornamenata, a pod u središnjem dijelu „išaran“ geometrijskim oblicima. Po dvjema grobnim „posteljama“ nije teško bilo shvatiti da je grobnica bila obiteljska, bezbeli nekog uglednika, vrlo vjerojatno, za sve nas bezimenog, antičkog tajkuna.

Oni koji su uređivali grobnicu za posjete svojski su se potrudili pa su ponovno podzidali ulaz, a nadsvođeni hodnik uklopili u širu prostoriju. Striček na ulazu će nam – radi dvokratno, pa smo ga, zalegli na travu, čekali kojih pola sata - nakon što mu pokažemo akreditacije, s osmijehom, bez navaljivanja da nam išta objašnjava, zaželjeti ugodno razgledanje i – tako nam izgleda – zaustaviti druge posjetitelje dok nas dvoje ne obavimo sve na miru.

U utore s bočnih strana hodnika narod ubacuje, sitne kovanice, stotinke i pokoji lev, kao da je u grobnici počivalište kakva sveca. U glavnu odaju, k'o kad pokojnici nikud nisu mrdali :) ulazi se doslovno četveronoške, ali je unutra i široko i visoko, za razliku od ono „naših“ grobnica. Ne, dakle, da se možemo ispraviti već jedno drugom poziramo na svim „ćošama“, gdjekad zalazeći i u zabranjeni dio, oko mozaika. Znamo da striček ima video-nadzor i da nas gleda, ali smo po njegovu dobroćudnom osmijehu uvjereni, a tako će se i ispostaviti, da nama neće praviti probleme.

M.J. | Bljesak.info / U rimskoj grobnici

Koliko je Dioklecijanopolis bio važan nakon odluke da kršćanstvo postane službena religija, najbolje ipak ilustrira podatak da se, osim što je postao sjedištem biskupa, u zidinama mogu naći ostaci čak deset ranokršćanskih bazilika, što dosad ne vidjesmo nigdje, makar smo i ona i ja posjetili poprilično (kasno)antičkih gradova. Povijesna vrela kažu da je Dioklecijanopolis, poslije Philipopola (Plovdiv) i Beroe (Stara Zagora), po veličini bio treći grad u rimskoj provinciji Trakiji.

Kome se ne da stranjati kilometrima zidina, po njima i izvan njih, ima rješenje, a zove se Arheološki muzej. Hisarja je i službeno proglašena nacionalnim arheološkim rezervatom pa muzej nije „od prekjučer“, utemeljen je još 1953., a unutra je sve vrijedno što je slučajno nađeno ili iskopano za arheoloških kampanja. Makete kompletne utvrde, južnih vrata, rimske grobnice, amfiteatra i svih važnijih zdanja, tračko, rimsko i bizantsko posuđe, puno, puno zlatnih, srebrnih i brončanih novčića iz svih spomenutih država i razdoblja, zavjetne pločice s likovima nimfi s posvetnim natpisima, mramorne podne i zidne obloge, antičke stele, neke i s tekstovima na starogrčkom jeziku, mramorni stupići i brojne sitnice iz antičkih crkava, kipovi, kamene glave antičkih prvaka, replika jedne posmrtne maske od zlata, i to, ni manje, ni više nego tračkog cara Teresa, s kraja 6. ili početka 5. stoljeća prije Krista, mramorna lavlja glava iz rimskih termi… Sve dodatno ilustriraju zanimljivo osmišljeni prizori iz antičkog života u Dioklecijanopolisu.

Nimalo nije za podcijeniti ni etnološka zbirka, a posebno mjesto zauzimaju oprema i maske za pokladne dane, odnosno Džumalovden, kada džumalije ili kukeri zavladaju gradskim ulicama. Po što čemu su nalik našim pokladnim „vukovima“, kojih je ostalo još gdjegdje po Bosni, a također i istarskim „zvončarima“.

Kruna svega, ne za svakog, ali za nas oduševljavajuća, jest zbirka kristala: aragonit, fluorit, heliotrop, opsidijan, kvarc, ametist, vanadinit, epidot, azurit, malahit… Čak i citrin, ovdje štovan kao „kamen bogatstva“, kojeg u Europi ima samom u mom Kreševu. Kristali su ovamo pristigli iz cijele Bugarske, ali i iz cijelog scvijeta, ponajviše iz Južne Amerike. Nisu skupi, jeftiniji su nego na ono malo naših sajmova, ali ne kupismo nijedan; iz Bugarske ćemo u Grčku, a ko će se s Grcima – poznato je da, otkad onaj nesretni Bosanac ponese „kamen za kupus“ s atenske Akropole, ne daju iznijeti ni najbezvezniji kamen – objašnjavati da kristali nemaju veze s njima! Još bismo mogli završiti u hapsu :)

M.J. | Bljesak.info / Zlatna posmrtna maska cara Teresa

Sigurno ne najljepša, ali svakako svjetski originalna zbirka ne nalazi se u muzeju nego – pazi sad! – u zgradi bolnice za rehabilitaciju, dijelu ovdašnje i danas znamenite banje. Radi se, naime, o više od 10.000 kamenaca otpalih nakon balneoterapije ovdašnjim mineralnim vodama, a najdojmljiviji je kirurški odstranjen bubrežni kamenac težak čak 560 grama!

Imalo bi se o ovdašnjim toplicama šta kazati, dovoljno je znati da još vlada Istočne Rumelije, dakle dok je ovdje još trajalo Osmansko Carstvo, 1882. godine izdala prvi službeni pravilnik za rad hisarskih kupatila i da su ovdje napravljene prve stručne analize mineralnih voda u Bugarskoj, ali neka prođe bez toga. Radije ćemo se, svejedno da li u nekoj od tri pravoslavne (sveti Pantelejmon, Velika Gospa i, najstarija, u naselju Verigovo, sveti Dimitar) ili u nekoj od dvije katoličke (mlađoj, Svete Obitelji iz Nazareta, ili starijoj, svetih Petra i Pavla), pomoliti za sve lijepo što vidjesmo i doživjesmo u Hisarji. I da opet jednom svratimo, makar sa staračkim štapovima :)